x

O poeziji drugih autora

Ivica Smolec

 



posjeta iz 117 država

StatCounter



Ispravan CSS3 prema W3C! Ispravan XHTML 1.0 Transitional dokument!

Webutation


 

Čekaj, idemo zajedno!

 

suhi list

 



Danas je

 

Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu,
BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.
Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.

 

strel
Izbornik u lijevom stupcu krije oko dvije stotine mojih pjesama i nekoliko priča, te nekoliko pjesama drugih pjesnika.

 



Iako to baš ne volim raditi jer nisam meritoran a postoji i opasnost da pišem previše subjektivno, neki autori željeli su da napišem nešto o njihovoj zbirci poezije, procjenu-kritiku-recenziju, kao predgovor, pogovor ili osvrt. Pa su ta moja mišljenja ipak tiskana u knjigama i neka od njih možete pročitati ovdje. Uz to, urednik sam nekoliko knjiga, uglavnom poezije. Neke sam lektorirao, grafički opremio, prelomio, pripremio za tisak.

Pjesme u čast otoku
Glas zatajene
Trajnost jedne ljubavi
Pjesnikinja s cvjetnom dušom
Buševec u srcu

 


1


Predgovor zbirci poezije "Na otoku MIRAKUL" Zdenke Mlinar

Pjesme u čast otoku

Umoran čovjek, koji je godinu dana radio u kontinentalnom podneblju, vidika ograničenih na ured, proizvodnu halu ili radionicu, tamo negdje oko ljetnog solsticija nađe se na prekrasnom mediteranskom otoku! Kakve mu se misli roje suncem ugrijanom glavom, dok oči požudno pasu kontraste između bijelog kamena, plavog mora i zlatnog sunca? A nos osjeća sol, kadulju, lavandu i ružmarin, a uši pune pjesme galeba s refrenima valova? Prosječan čovjek reći će da mu je lijepo, da se osjeća ugodno, da uživa. Pjesnik će reći puno više – iz srca će istresti svu radost i milinu u obliku pjesme. Najtananije osjećaje koji nas sve prožimaju, pjesnik će uobličiti u stihove i staviti na papir da se ne bi zaboravili kad ljeto prođe i kad nas opet pritisnu brige svakidašnje. Štoviše, ostat će tu, na papiru, kao dragi memorandum, godinama će ih čitati i nove generacije ljudi koji će u njima pronaći i svoje osjećaje.

Takve su ove Zdenkine pjesme. Ôde sreći, miru i ljubavi. Cijela je zbirka apoteoza mora, sunca i kamena. S uživanjem se čita!



U duši mi bonaca,
Nema u njoj mjesta za neveru

Zdenka je strastvena žena, posvećena svojim ljubavima; čovjeku s kojim je sjedinjena i obitelji. To je jasno svima koji ju poznaju ili su čitali njenu zbirku "Vijenac od srebra". U ovoj zbirci otkrivamo i ljubav prema prirodi, neodoljivoj čak i kad je gruba i kad nas plaši. Autorica i u bijesu oluje nalazi pjesmu, zanos i milinu.



Udara pjesma o stijenje,
U sjaju munja bliješti kamenje.
More napustila bonaca,
U zanosu olujne miline
Po njem neveru baca.

A kad nevera prođe, kad bonaca opet pozlati dušu, iz dubine, nježno, bez i najmanjeg uzburkavanja površine, izranja plavi dupin s maslinovom grančicom u nasmiješenim ustima.

Pjesme iz zbirke vrve epitetima, metaforama, personifikacijama i drugim figurama koje povećavaju vrijednost izričaja i radost čitanja.

Naročito su me se dojmile njene kratke pjesme, na tragu haikua. Četrdesetak kristalnih minijatura, esencija, koje su se, vjerojatno, skupljale u srcu i u glavi, rojile se tamo i čekale da im se otvori košnica - poglavlje "U mome dvoru". Kad izađe iz kuće, pogledat će Zdenka ima li koga u blizini s kim će malo ogovarati? Ma ne, zastat će na pragu, obuhvatiti pogledom horizont, udahnuti duboko i pogled pun sreće usmjeriti na svoj ružmarin koji ju mirisom pozdravlja.


Iznenada i nečujno
Dotaknu me miris opojni;
Vjetrić razigran ljubi moj ružmarin.

Prići će dragom grmu kao životnom drugu i vidjeti na njemu jedan plavi cvijet. Možda je procvao baš zbog njene ljubavi prema njemu!


Na zelenom grmu ružmarina
Samo jedan je plavi cvijet;
Prepoznao je svoju priliku.

A onda će svaki od tih doživljaja uobličiti u kratku formu od tri reda i tako ovjekovječiti taj prizor, miris, osjećaje i uspomenu na jedan plavi cvjetić.

Ovo su utisci čitatelja koji se je pronašao u ovim pjesmama, koji je, čitajući ih, doživio i ekstazu otočke zore, i kipuću krv mediteranskog zenita, i mir u duši sutona uz cvrčke u lavandi.



Ivica Smolec, Velika Gorica, 31. prosinca 2007.


Na početak stranice


2


Osvrt na zbirku poezije "Zatajena" Valentine Vukman Zelić

Glas zatajene

Postoje periodi u životu kad je prošlost važnija od sadašnjosti. Takvi trenuci daju pjesniku obilje inspiracija koje je autorica "Zatajene" uspješno iskoristila u ovoj zbirci. Kao mnogi istinski pjesnici, ona ima dva lica. To ne znači da su pjesnici hipokriti nego da poezijom izriču ono što ne mogu, ne žele ili ne znaju izreći direktno, kad su presnažne emocije neprikladne u rutini svakodnevice. Jedno je lice okrenuto fizičkom svijetu, vedro, nasmijano, a drugo, koje nas gleda iz stranica ove knjige – razočarano lice vječnog lutalice i tragača za srećom. To vedro lice je samo maska koja uspijeva sakriti (zatajiti) pravu Valentinu, svuda – osim na papiru. Jedan od važnih kriterija za procjenu kvalitete nekog književnog, ili općenito, umjetničkog, djela je njegova iskrenost. Treba imati i umijeća i hrabrosti napisati ono o čemu ne volite pričati.

Unatoč tome, ova je poezija lišena nezgrapne patetike, nepotrebnog samosažaljevanja i biografskih potankosti kakve čitatelju ionako ništa ne znače. Kad otvori svoju "Zatajenu", autorica pogleda sebi u oči, kao u ogledalu, samo je slika još jasnija. I čitatelj ju na tim stranicama nađe i upozna ju kako ju nikad ne bi mogao upoznati pri neobaveznim čavrljanjima uz kavu. Stihovi otkrivaju njenu žensku dušu, krhku, nježnu, ranjivu, njene čežnje i snove iz mladosti, koji su još prisutni iako sad pomiješani s gorčinom i rezignacijom i iako ih na javi pomno skriva.

Pjesme su refleksivne, većinom pisane u prezentu, u prvom licu, često pokušavaju povezati prošlost i sadašnjost. Nema u njima veselja i vedrine, pune su turobnog raspoloženja i spoznaje o nepromjenjivosti sudbine. Čak i one kojima početni stihovi pršte od strasti:


"Zemlja se vrti od želje
da svojim usnama na meni ostaviš
pečate zanosa uzavrele igre",

završavaju rezignacijom:


"odavno sam potrošila sve posvete".

(bez naslova, str. 41)


Autorica je u potrazi za odgovorima na pitanja o tome kako bi izgledala sadašnjost da je u prošlosti znala drukčije usmjeriti svoju budućnost ili da je igra sudbine krenula drugim tijekom.

Zanimljiv je svojevrstan kontrast između razigranih opisa njenog primorskog kraja kojeg jako voli (počela ga je predstavljati i akrilima), punih kolorita i eksplicitno dočaranih, koji su pomiješani s nostalgijom za propuštenim i razočaranjem sudbinom. Samo ponegdje si dopusti u razmišljanjima nešto vedrine i optimizma, koristeći futur umjesto kondicionala jer je želja za ostvarenjem nekih snova prejaka.


"uhvatit ću vjetar
u beskraju
zvižduk u strujanju
slova riječi
boje mirise
ukrast ću njegovu vještinu"

(bez naslova, str. 55)


Piše slobodnim stilom, stih je tečan i gladak, vokabular prilično bogat i raznovrstan, impresije su izražene živopisno i snažno. Izbjegla je zamke imperativnog rimovanja koje je mnogima, u njihovim pjesničkim pokušajima, unakazilo lijepe i originalne misli. Pjesme iz "Zatajene" nisu za uglazbljivanje, za estradu, ugradila im je unutrašnju melodiju, ne trebaju mandoline da bi došle do srca čitatelja. Obilato i uspješno koristi gotovo sve raspoložive i primjerene stilske figure, neizostavnu metaforu:


"kao metal si
što tješi se
da u sebi
makar zrnce zlata ima",

("Principessa", str. 24)


dragocjenu metonimiju


"i drsko kliziš pogledom
niz golotinju moje duše"
,

("Prsti sudbine", str. 38)


personifikaciju


"boja zlata grli mi dušu",

"još jedna zora postelju posprema",

"naslanjaš se na pijani zid"

i mnoge druge.

Većina ovih pjesama nije "za jednokratnu upotrebu". To je poezija koja čitatelja ne osvaja odmah, nije kao zaljubljenost u pubertetlija ili vatromet koji prasne pa ugasne. Svakim novim čitanjem otkrivaju se u njoj nove kvalitete i polako, ali sigurno, ulazi pod kožu.

Neke pjesme iz zbirke rado bih vidio i u nekoj odgovarajućoj antologiji, mislim da moja procjena nije subjektivna. Tu spadaju "Zatajena", pjesma čije ime zbirka nosi, "Prsti sudbine", "Principessa"...

Valentina Vukman ni izdaleka nije napisala sve o čemu ima za pisati. Sigurno je da, unatoč kvaliteti ove zbirke, autorica nije dosegnula svoj vrhunac i da će njene domete tek budućnost otkriti. Prvenstveno, kad svoju poeziju obogati i nekim općim aspektima, kad u subjektivno traganje i preispitivanje osobne intime ugradi i elemente univerzalnosti, općeljudskih boli, protesta, strahova, nepravdi, radosti, s kojima svi mi živimo i umiremo.

Zbirka "Zatajena", čini se, nadmašuje izričajem, a naročito tematikom, prvu njenu tiskanu zbirku "Blago moje skrivene škrinje" koja na simpatičnoj mješavini "morskog" dijalekta i standarda, ležerno, toplo i neobavezno, opisuje pejsaže i život u njenom dubrovačkom kraju.

Stihove "iako dozrela / zrijem" izvlačim iz konteksta, ali oni dobro opisuju pjesničku budućnost Valentine Vukman, a simptomatičan je i zadnji stih zadnje pjesme u zbirci.


"Svečanost života još traje".

Uvjeren sam da će i sljedeća zbirka ove autorice biti vrijedna čitanja.


Ivica Smolec, Velika Gorica, 17. kolovoza 2009.


Na početak stranice


3


Pogovor zbirci poezije "Uglazbljeni koraci / Steps Set To Music" Valentine Vukman Zelić

Trajnost jedne ljubavi

/ usnama ljubim te / mislima grlim te / jako volim te /

Stihovi ove zbirke, u svojoj jednostavnosti, odišu takvom čistoćom, silinom i idiličnom toplinom da osvajaju a priori. Afirmativna ljubavna poezija i ne treba i ne smije biti obremenjena preteškim figurama i zakučastim apstraktnim izričajem. Treba biti pitka, blaga i benigna, a ovi stihovi to i jesu.

Reminiscencija vodi pjesnikinju kroz vrijeme i prostor, ona bilježi sjećanja na manifestiranja i dokaze ljubavi iz raznih perioda i s raznih lokacija: gradova, plaža, parkova... Njene uspomene na neki događaj bljesnule su u nekoliko stihova i ostale trajno zabilježene. Tako je ova zbirka, kontinuitetom tih prisjećanja, kompletirala fino tkanje ornamenata u ljubavnoj poetskoj čipki.

Ljubav je sigurno najzastupljeniji motiv u pjesništvu, gotovo svaki autor napisao je ponešto o ljubavi. Mnogi nevješti, neformirani, ili autori uskog horizonta nikad se ni ne odmaknu od ove teme. Ljubavna poezija je najpodložnija korištenju klišea, otrcanih fraza, patetici. Zbirci "Uglazbljeni koraci" ne mogu se imputirati takvi atributi. Nameće se dojam da pjesnikinja nije "inzistirala" nego da je zbirka nastala spontano, ne zbog dokazivanja ljubavi nego zbog svjedočenja njene geneze, trajanja i postojanja. /Prija mi okus davanja/, kaže Valentina, čime potvrđuje i svoju zrelost, kao osobe, jer se raduje ne samo primanju nego i davanju ljubavi.

Valentina Vukman Zelić piše vlastitim, za čitatelje njene dvije dosad izdane zbirke već prepoznatljivim, mirnim i racionalnim stilom. U zbirci "Zatajena" još se preispituje, nesigurna, ustrašena, puna dvojbi. U ovoj zbirci svjesno, sigurno i svečano objavljuje zrelu ljubav i njenom objektu, svom mužu, i cijelom svijetu. O njoj pjeva staloženo i sigurno čak iako je ushićena spoznajom.


/ Učinio si / ono što jesen čini dunjama /

Pedeset pet ovih pjesama, uglazbljenih koraka, čini raskošan valcer. Pjesme su slobodnog stiha, lepršave, nisu sputane ni rimom ni imperativom podrobnih opisa, objašnjenja i sustavnih izlaganja, počinju i završavaju tamo gdje i misao.

Unatoč spomenutoj jednostavnosti, ti koraci nisu trivijalni, krasi ih raskoš i bogatstvo jezika, čak i licentiom poeticom izmišljenih izraza (/ Kad prozirnost jutra / razleprša sunca /), suptilnih personifikacija i kontrasta (/ bijela zima raspletenih pletenica / pucketa u vrućoj kori... /; / U parku s nama / ostat će pijani kosovi / griješiti), jasnih hiperbola (/ bit ćeš veći od male ulice / i kuće našeg djetinjstva /) i drugih figura.

Vjerujem da svakog čitatelja i čitateljicu knjige "Uglazbljeni koraci" preplavljuje osjećaj svečanosti svih tih trenutaka ljubavi urezanih u ove stihove, bilo da sami tragaju za ljubavlju ili su već (ili još) u naručju Afrodite. Valentina, iznutra iznenađena i uzbuđena a izvana spokojna, retrospektivno i introspektivno ustanovljuje da je ljubav cijelo vrijeme bila tu i – da je još tu.


Ivica Smolec, Velika Gorica, 20. siječnja 2010.


Na početak stranice


4


Pogovor zbirci poezije "Pjesma u torbi" Javorke Pangerčić

Pjesnikinja s cvjetnom dušom

Svi nosimo svoje pjesme sa sobom. Neki svjesno i rado, neki nevoljko jer ih se ne mogu riješiti, neki niti ne znaju da ih imaju. Nečije su gorke, opore, nečije nehajne, slučajne, nečije ledene od mržnji i fobija. A nečije tople, mirisne, ljubavne. Netko ih nosi u mislima, netko u džepu, netko u srcu. A netko nosi uvijek barem jednu nježnu, cvjetnu – u torbi. Jedan dragi starac, Dragutin Tadijanović, rekao mi je nekoliko godina prije smrti: "Svi smo mi potajni pjesnici!"

Nova zbirka ambasadorice cvijeća, Javorke Pangerčić, koja je u "Licu ruže" izrazila ljubav i poštovanje prema najopjevanijem cvijetu, otkriva da je za nju svečanost gledati, dirati, mirisati, i drugo cvijeće i bilje. I pisati o njemu. Bojom kose autorica neodoljivo podsjeća na japanski javor pa je i njeno ime u funkciji zanesenosti biljem. U poglavlju "Zelena punina", ali i u najvećem broju pjesama iz drugih poglavlja, cvijet se odjednom pojavi, neočekivano, oboji i namiriše pjesmu. Ako ponestane cvijeća, tu je drugo mirisno bilje pa je pjesma zelena i, opet, mirisna.

Javorkino cvijeće često personificira ženu. Također, stil nepogrešivo upućuje čitatelja na to da je pjesme i pisala žena. Iz njih izvire potpuna ženskost ali i čista ženska duša. Ponekad se u pjesmi i određena žena uspoređuje s cvijećem.

... / Svilena latica ružičaste peonije / tvoje je puno ime u Mandžuriji. / Fergismajniht, šaputao bi ti netko / dok bi plovila dolinom Rajne. / ...

("Cvijeće koje hoda", Gordani Turkalj)

U kratkom poglavlju "Labuđa pjesma" opjevane su i životinje, stvarne, prave, koje su očarale pjesnikinju, kao

... / I rodi se prijateljstvo. / / Pružala je glavu prema meni / ta smeđa kobila sa ždrebetom. / ...

("Podragala sam konja")

ili metaforičke,

... / Plovka sam iz tog jata. / ...

("Smiraj")

pa i alegorijske, kao

... / Pokazale ti pjesme / staništa moja, / otkrile ti stegna / od uzdaha, / pomutile ti pamet / smiljem iz njedara. / / Ukaži se, moj jelenu vilašu, / ...

("Pjesme-košute")

U zadnjem citatu vidljiva je još jedna značajna karakteristika mnogih Javorkinih pjesama – profinjena erotika koja izbija iz stiha podsjećajući da je putena ljubav najčešće neizbježni pratitelj i svjedok predavanja, tjelesnog i duhovnog, u potpunoj ljubavi. Ponekad smo, čitajući, samo okrznuti navještajem spolnosti, a ponekad ta spolnost kao bujica izvire iz stihova, ponekad je nježna, tiha, drugi put strasna i nezaustavljiva. Pjesme su začinjene i vrsnim metaforama, kao

Večeras je moje tijelo gitara. / Izvuci iz njega najmekše akorde / ...

("Večeras je...")

U pjesmama koje su radnjom ili mišlju smještene uz more, pjesnikinja s uživanjem koristi i regionalizme, dalmatinske riječi, manje poznate širem krugu čitatelja, ali njoj očito drage. Spretno ih uklapa u standardnim jezikom ispunjen okvir a ispod pjesme nudi i prijevod.

... / Tamo, kraj mora, / na ponistri moje none, / crveni điran u pitaru. / ...

("Điran")

Lijepe osjećaje, smirenost i zadovoljstvo koji nam ostaju nakon većine ovih pjesama dobro je malo razblažiti jer u takvom stanju se lako zaboravlja da je sve podložno promjeni, da nam nečujan i neprimjetan prolazak vremena neminovno donosi i velike tuge, kao što je gubitak nekog bez koga je nezamislivo i životariti a kamo li sretno živjeti. Konačno, vrijeme donese i naš osobni kraj. Zato je autorica unijela u zbirku i dvije-tri drugačije pjesme kojih ćemo se povremeno, također, sjetiti, i koje će nas vezati da ne poletimo previsoko. Jedna od njih je o čovjeku sa psom, čovjeku koji je počeo i pričati i plakati kad mu je umrla žena.

... / "Bio sam spreman na sve, / ali ne i na njenu smrt. / Da je barem tu, / da me zagrli" govorio je. / / Dotaknula sam mu rame, / suze su zaiskrile. / ...

("Uvenuo pupoljak")

Za kraj spominjem pjesmu o čovjeku koji se svojevoljno zatvara u kavez sa smrću, svađa se s njom i miri, izlazi iz kaveza i opet se vraća.

... / "Tu si siguran. / Tu znaš što te čeka" /

("U kavezu")

Ta pjesma opisuje i autoričin stav o životu – voli ga, diše ga, pjeva ga i miriše ga, optimistična i kad je teško, puna zanosa i ljubavi u cvjetnoj duši.

Sveukupan je dojam koji nam ostaje nakon što pročitamo cijelu zbirku – kao da smo šetali kroz svijet iz bajki, prepun boja, mirisa, nježnih osjećaja ljubavi, zanosa, sreće... Svijet bez boli i jada. Cvijeće u pjesmama nisu kulise, ono raste iz pozornice života, izvija se na zamišljenom toplom vjetru u ritmu stiha kao tijelo balerine uz glazbu. Lijep je taj osjećaj koji ostaje nakon što zaklopimo korice "Pjesme u torbi".

Ivica Smolec, Velika Gorica, 29. lipnja 2013.


Na početak stranice


5


Predgovor zbirci pučke poezije "Zemljo moja" - Stjepan i Mate Detelić Banski

Napomena

Autor manjeg dijela zbirke je Mate Detelić Banski, Stjepanov otac. Ovaj predgovor obrađuje stihove Stjepana kao, ipak, glavnog autora zbirke.

Buševec u srcu

Autor ove zbirke pučkih pjesama u svojim stihovima iskazuje privrženost i ljubav prema svom selu u Turopolju, njegovim stanovnicima, živim i mrtvim članovima svoje obitelji i rodbine, suseljanima koje viđa svaki dan, koji su mu prirasli srcu i bitne su mu njihove vrline, a mane najčešće zanemaruje. Seosku zajednicu ne čine samo ljudi nego i zemlja i domaće životinje koje ih prehranjuju, pa se u pjesmama, naravno, ne zaboravlja ni oranje, pšenica i kukuruz, bez čega se nizinsko, turopoljsko selo ne može ni zamisliti,


/ ...sretan je bio kad bi u polju radio, /
u voćnjaku bi nove voćke sadio. /
Volio je sjetvu... /


("Moj japa")

te goveda, svinje, kokoši...

/ Kravica bu mleka dala, / kobila zemlicu orala. /
Pak prasica mlade ima, / da se leže prebrodi zima. /


("Japica")

Domovina mu je, također, važan izvor inspiracije, pa tu ima i domoljubnih pjesmama, prožetih veličanjem Hrvatske i Hrvata stihovima iz kojih izvire ljubav,

/ Hrvatski barjak ponosno se vije gdje je duša čista, /
gdje se rodna gruda pod zlatnim suncem blista. /


("Naš barjak")

ali i tuga i jad zbog svega što je naša zemlja pretrpjela u borbi za samostalnost i u obrani teritorija.

/ Turopolje moje plemenito i Zagreb su ranili,
// tvrdi Kordun, Pokuplje i Pounje junački smo branili. /


("Zemljo moja")

Posebno treba istaknuti često spominjanje vjere, vjerskih praznika, biblijskih likova i Boga, iz čega je očito da Stjepanu Deteliću Banskom religija čini važan segment života. Veći broj pjesama je sadržajem sasvim posvećen religiji ("Oče naš", "Uskrsli Isus" i još mnoge), a i u drugim se pjesmama u najrazličitijim kontekstima poziva na Boga i svece.

Najradije piše u distihu i katrenu, u rimi.

Bogata upotreba suptilnijih vrsta stilskih figura nije baš svojstvena pučkoj poeziji pa su i Detelićeve pjesme gotovo isključivo pisane toplim, jednostavnim, jasnim, neposrednim jezikom, lako razumljivim svakom čitatelju, bez obzira na iskustvo u čitanju ove književne forme. Nema ukrašavanja stihova "zakučastim" izrazima inače obilno korištenim u poeziji, teško je pronaći, na primjer, metaforu, oksimoron, korišteni epiteti su iz svakodnevnog razgovornog jezika...

Često koristi apostrofu, obraća se umrlim rođacima i poznanicima,

/Hvala ti, majko, što žrtvu si dala, / vjerujem da pred Boga ponosno si stala.

("Moja majka")

/ Ja ću se opet moliti za te, / ne boj se, brate, / ne boj se, moj dragi brate!

("Ne boj se, brate")

/ Za dvoje djece naše dragom Bogu hvala, / svu svoju ljubav si njima, dušo, dala./

/ Cijeli radni vijek smo gradili naš dom, / volimo svi živjeti u Buševcu svom.

("Milici")

te Bogu i svetima,

/ Ti, što Učitelja našeg si rodila, / Duhu svetom bez pogovora se podala! /
Hvala ti za sina Isusa / što iskupi nas od grijeha nemila! /


Ponekad upotrijebi anaforu da bi čvrsto naglasio činjenicu, želju, nešto njemu važno.

/ Želim da me uvijek ti zavodiš nečim, / tvoja će pažnja moje nevolje liječit'. /
Želim, kad pogriješim da odmah to mi veliš, / strah me da šutnjom ti se ne razboliš./


("Želim")

Stjepan nastavlja porodičnu tradiciju jer pučkim pjesništvom i njegov je otac, Mato Detelić Banski, oplemenjivao svoju dušu i pronosio riječ o lijepom turopoljskom selu Buševcu. U to se možete i sami uvjeriti jer, uz zbirku sina Stjepana, dio ove knjige krase i njegove pjesme.

Kao i folklorne aktivnosti kulturno-umjetničkih društava, pjesme pučkih stihotvoraca pridonose neformalnom dizanju kulture u seoskim sredinama, pa je ova knjiga dragocjen prilog uljuđenosti Buševčana i, isto tako, svih Turopoljaca.

Ivica Smolec, Velika Gorica, 24. listopada 2013.



6

 

Na početak stranice

Zadnje uređivanje 10. 2017.
© 2004 -2017. Ivica Smolec
Ove stranice nalaze se na Hostinger.hr serveru.