x

Pjesme vjernog nevjernika

Ivica Smolec

 



posjeta iz 117 država

StatCounter



Ispravan CSS3 prema W3C!

Webutation


 

Čekaj, idemo zajedno!

 

suhi list

 

Mala crna ptica ne može bez neba. Letjet će do smrti.



Danas je

 

Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu,
BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.
Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.

 

strel
Izbornik u lijevom stupcu krije oko dvije stotine mojih pjesama i nekoliko priča, te nekoliko pjesama drugih pjesnika.

 


Pjesme za one čija je duša dovoljno velika da prihvati ovakve stihove a srce dovoljno toplo da ugrije bližnjeg.


Želite li samo izabrati i poslušati neku od osamnaest recitiranih pjesama različite tematike, posjetite prvi krug.

Sadržaj


 


1



Anđeli po dvije kune

Ma, kako li sam dospio u ovu vrevu i buku,
među te bučne ljude u Kristovom modernom ruhu?!
Mrki dok ne zaobiđu drhtavu prosjačku ruku,
što bila bi im zahvalna na novčiću, suhom kruhu.

Svečarima ruke pune, pokloni kupljeni skupi,
za sina, sestru, za muža, dodatni ukrasi pod bor,
u zadnji čas se sjeti pa mački novu mašnu kupi.
Ujutro će iz zvučnika pjevat' nježnih anđela kor.

"Anđeli po dvije kune!" promukli nadvikuje glas,
na trgu prepunom, žamor ljudi ozarenih lica.
Svi oni su, jasno, sigurni; zajamčen je duši im spas
zbog darova, zbog molitve, sječenog drvca bez ptica.

Uličicom praznom odem obazrivo u tišinu,
da nečim ne oskvrnem tu pozlaćenu bučnu prazninu.

© Ivica Smolec, petak, 13. siječnja 2012.


Osvrt Roke Dobre, jednog od najvećih živućih hrvatskih pisaca soneta i književnog kritičara na ovaj sonet:

Dragi Ivica, izranjeni poetski duše,

veličajni je ovaj tvoj sonet, elizabetinskoga kroja, Anđeli po dvije kune! U njemu je osjetiti primjetljivu ozlojeđenost pjesničkog subjekta uslijed ovozemnih nepravdi, tjeskobe, otuđenosti i podjela na one koji imaju i na one koji nemaju razloge za sreću, posebno u doba svečara i svečanosti. Izuzetan je, kažem, iako je tematikom imanentan svim vremenima, pa i u ovim našim prostorima, zahvaljujući upravo izrečenoj neizbježnoj dihotomiji, a ta je: obijest bogatih i krotkost siromašnih.

Ali, ovaj ti sonet, s ovoliko otužnom božićnom pričom, koliko je god protkan ironijom, toliko je i suvremen, i to s kojeg god ugla prišao njegovoj sonetnoj slojevitosti, a od kojih je uglova najsudbonosniji, ipak, onaj označen habitom u Kristovom modernom ruhu.

Dakle, sve u ime Krista: da te vreva i buka, s Kristovim bićem u duši, „bičuje“ do bola; da te, Mrki dok ne zaobiđu drhtavu prosjačku ruku, prisiljavaju „debljat“ se tjeskobom; da te, kraj svekolike oskudice, a dok su Svečarima ruke pune … „obogaćuju“ očajem; da te neumoljivi vinovnici sječenog drvca bez ptica žaloste kao što su žalostili i siromaha kruhom (ali bogata duhom) čuvenog Asižanina, i da te, na koncu konca, zlosretni usud, da ne bi oskvrnuo tu pozlaćenu bučnu prazninu, osudi na bijeg u prokletstvo samoga sebe.

Inače, izričajna sredstava kojima si sazdao ovaj svoj jetki sonet, u kojemu je dužina stihova (šesnaesterci, s cezurom iza osmog sloga), prije svega, naglasila su svu ozbiljnost i značenje same teme u ovo vrijeme i ne samo ovdje i sada – jada je ovakva i na cijeloj kugli zemaljskoj. Isto si tako i dužinom stihova odredio ritam prazničkog događanja, zbivanja i kakofonije, ostvarivši dostatnu mu protočnost i skladnost sve do one ti na kraju sintagme bučnu prazninu, a koja je ustvari izvrsna jezična figura – oksimoron.

Roko Dobra, Zadar, 22. prosinca 2013. godine


Na početak stranice


2

Odlazim

(Omnia mea mecum porto)


Odlazim, konačno,
iz doline.
Ostavljam paučinu grijeha
razapetu po svim stazama i livadama
da se lijepi za tuđe noge.

Dolina je ova raspjevana jutrima,
maline njene slatko mirišu pod paučinom
na kojoj ljeska
rosa od mojih suza.
Kroz njena uspavana popodneva,
gusta, slatka, tiha,
do bezbrižnih ušiju teško prodire šapat,
vapaj,
molba:

"Ustajte, krenite preko prijevoja,
tamo vas čekaju vjetrovi strašni
što trgaju paučinu s vas,
i odjeću, i meso i kosti;
s visina udara tuča, led,
i skoro sve što nosite sa sobom
izgubit ćete na ovom prijevoju.
Ostat će vam samo duša
s vašim imenom."

Odlazim.
Ostavljam ruže i tratinčice
pod finom, prozračnom paučinom.
Odlazim prije nego me pokolebaju
bezbrižna večer i raskalašna noć.

---

Uz prvi udar vjetra ledenog,
preko ramena bacam zadnji pogled
na dolinu grijeha
što budi se u toplom, ružičastom sutonu,
i čujem, kristalno jasno,
kako urliče iz mene glas koji nije moj:

Ustajte! Krenite preko prijevoja,
tamo vas čekaju vjetrovi strašni
što trgaju paučinu s vas,
i odjeću, i meso i kosti;
s visina udara tuča, led,
i skoro sve što nosite sa sobom
izgubit ćete na ovom prijevoju.
Ostat će vam samo
duša s vašim imenom.

---

S druge je strane, možda, pustinja;
a možda -
neka druga, drukčija dolina.


© Ivica Smolec, 25. rujna 2007.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


3

Blues okovane sestre - na putu

naše je selo spaljeno
drago moje milo moje
i staru su baku zaklali
pred mojim očima
otac je kopljem krenuo
i njega su zaklali
i duše njihove
pred mojim očima
otišle su u krošnje
milo moje drago moje
vezali su nas kao stoku
i petnaest dana bičem nas tjerali
do obale
poludjet ću u ovom mraku
na dnu ove velike lađe
u lancima
svi oko mene plaču i pjevaju
zveče karike
ne znam jesi li živ
milo moje drago moje
u polusnu sanjam
fini kolač od dure
gladni smo ovdje u mraku
neki su ovdje umrli
i naša majka...
o drago moje milo moje
ako te nisu uhvatili
bježi u šumu po suhom lišću
pritaji se kao pantera
da nikad ti ne nađu tragove
da nikad te ne okuju
ne zaboravi svoju malu sestru
koja te voli
koja samo tebi pjeva
jer svi su naši mrtvi
a ti si jedini možda živ
drago moje drago moje
milo moje milo moje


© Ivica Smolec, 8. travnja 2006.

Na početak stranice


4

Blues okovane sestre - na plantaži

o Gospode
Ti koji si stvorio zemlju i more
Ti koji si stvorio džunglu i pustinju
proso i pamuk
Ti koji si stvorio kukca i čovjeka
bijelog čovjeka i crnog čovjeka
o Gospode
smiluj se crnom čovjeku
jer crni čovjek previše pati
crni čovjek vjeruje
o Gospode
u Tebe
u Tvoju milost
u Tvoju pravednost
podari mu još šaku kukuruza
i malo manje udaraca
o Gospode
svaki dan
svaki dan

© Ivica Smolec, 8. travnja 2006.

Na početak stranice


5

Moji anđeli ne daju mi umrijeti

Ima ih raznih,
neki su nježni i tješe,
neki viču i prijete.
Nikad nijednog nisam vidio,
do mene dopiru samo njihove poruke.
Oni su tu, oko mene, u eteru,
nevidljivi su ali stvarni.
Moji anđeli brinu za mene.
Moji me anđeli vole.
Moji anđeli ne daju mi umrijeti.
Kako da im se odužim?
Što im mogu dati?
Tek poneku jadnu pjesmu.
Što im mogu reći?
Samo – hvala vam, blijede sjene,
hvala vam, čuvari!

© Ivica Smolec, 21. srpnja 2006.;
(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 12)

Na početak stranice


6

Za dušu

Ne kudite me što pjevam tugu
jer lako je, tako lako,
pričati šale dok netko jeca.
A duša?

Ne kudite me što pjevam ljubav,
ne smijte se tome što vas volim.
Mrziti je lako.
A duša?

Ne kudite moje proteste
zato što nisu umočeni u psovku.
Psovati je lako.
A duša?

© Ivica Smolec, 6. rujna 2007.
(godišnjak Srednje strukovne škole Velika Gorica "Struk VG" 2008.)

Na početak stranice


7

doći će topliji dani

došla je badnja večer
moj grad je pijan od vremena
što tako brzo teče

gubi se u magli
još jedna prosječna tuga
godinu dana duga

promrzlih ruku s injem u kosi
sjetan i sretan domu svom nosi
jelku dan je hladan

u srcu nosi skrivenu
čežnju da bude voljen
želju da ne bude gladan

na još neokićeno drvce
mnoga je kliznula suza
tek poneki osmijeh je sjao

drva je malo
duga je zima
ni snijeg još nije pao

no ljudsko je srce
pretoplo za mraz
što prijeteći bljeska na grani

u pepelu čeka
i mirno se smiješi
jer doći će topliji dani

© Ivica Smolec, 24.prosinca.1974.
Pjesma u kojoj sam (kakav naivac!) izrazio nadu u bolju budućnost za malog čovjeka.
U novinama "Prvomajac" tiskano mi je 1974. godine nekoliko pjesama uz kratak životopis. Ovu pjesmu je urednik novina maknuo s popisa da izbjegne moguće kritike političara;
čitana je na Radio Martinu 2007.;
tiskana u časopisu Udruge umjetnika "Spark" br. 9.

Na početak stranice


8

Nakon čitanja životopisa čovjeka Franje Asiškog niknuo je ovaj sonet.

Priroda i stvorovi

Božanska priroda zbunjuje mi čula:
prvi dan proljeća pahulje šaraju!
S neba se, umjesto s drveća, osula
bijelih lati jata; kalendar varaju.

Licem sam u lice s vjetrom što udara.
Kao sveti Franjo, silno, bez uvjeta,
volim brata Sunce, buru što obara,
volim bijele zime, sva od zlata ljeta.

Onog Koji Hoda zapovijedi drage
u crne je dane pronosio taj brat:
voli, skroman budi, nesretnom daj snage
da prebrodi očaj, siromaštvo i rat.

Ljubavi i nade proširujmo sjeme,
sestrica Smrt dođe tek kad bude vrijeme.

© Ivica Smolec, 20. ožujka 2009.
(Antologija "Hvaljen budi, Gospodine moj - Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu", prvo izdanje, Zagreb, "Alfa" 2009.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
otvorenje izložbe Hrvatskog likovnog društva, Kuća Svetog Franje, Odra, Zagreb, 2010.)

Na početak stranice


9

Uzmi

Kad umru svi poeti
a grešna ti duša odleti
u goruće odaje pakla,

uzalud ime ćeš zvati
Njegovo, bosog da te vrati
stazom od slomljenog stakla.

Jer pjesnik ti dušom golom
i istinom, sumnjom i bolom,
dosegnuti nebo nudi.

Nebo ti nudi u blatu,
blato ti nudi u zlatu.
Al' nije on Onaj što sudi.

© Ivica Smolec, 14. travnja 2008.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


10

Drugu dušu nađi

(Vragu)


uzalud se trudiš
bacit ju u Letu
spoznaju joj zgazit
izbrisat joj sjetu

uzalud ti maska
sladunjave riječi
potpuno će mokra
preko Stiksa prijeći

uzalud se ljutiš
što svijetla i čista
u toj tvojoj tami
kao dragulj blista

uzalud ti zubi
moja duša ljubi

© Ivica Smolec, 27. rujna 2008.
(poleđina knjige "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


11

Hadžija

Mlad bjeh, Bože, kad krenuh za Meku
iz bosanskih brda, iz mog malog sela,
da Ćabu vidim, propisu udovoljim,
da se slavi Tvojoj i Proroku poklonim.
Siromah bjeh, insan, pješice putovah,
istočna mi zvijezda put kazivaše.
Hadžiluk moj teška kušnja bješe,
mnogo puta zazvah bismilah.
Spavah često u grmlju kraj puta,
više nisam nego što sam jeo,
al’ dobrih je ljudi u svim vjerama,
na vratima često začuh mašalah.
Shrva me bolest jedne hladne zime,
duša moja na vrata Ti kucaše.
Šest godina ostah na toj planini
spasiocu kršćaninu pomagah s ovcama.
Kad povratih snagu, čuh da pitaš za me,
krenuh dalje na put svoj suđeni.
Prođoh Skopje i Kavalu, a u Istanbulu
u sevdahu ostah pet godina.
Čuh da pitaš za me te krenuh dalje,
ostavih djevojku da čeka moj povratak.
Na rastanku našem rekoh inšalah,
bješe suza, voljaše me, teško bje i meni.
U pustinji sirijskoj ostavih kosti
jer ne može insan bez hrane i vode.
Al’ vidjeh Zemzem, dženet i hurije
dok klanjah zadnju svoju suru.
Oprosti mi, Bože, jer ne uspjeh,
pošalji svoje meleke po mene.
A dragoj javi da ne čeka više,
udijeli joj Svoju milost i utjehu.

© Ivica Smolec, 2005.


12

Sonet naglavce, bez naslova

Zar i samoća ima draži?
Pitam, jer opet, i ove noći,
uz glazbu tihu sam si na plaži.

Zar sasvim sam si, zar nemaš dragu?
O čemu snivaš tu u samoći?
K'o val kristalni tu gubiš snagu.

Zaborav tražiš za grešan život,
za dane, možda, divlje i lude?
Samuj onda, dok ne stekneš vjeru
ili u Boga ili u Ljude.

I usne tvoje neka ne ljube
dok savjest ti se natrag ne vrati.
Oluja duše zamrijeti mora,
lice će opet iskreno sjati.

© Ivica Smolec, 1974.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


13

Razlog

netko plače psovkom i proklinje svijet
netko drugi zlobom jer sam je sebi svet
netko plače mržnjom koju prenosi na druge
a netko metkom što rješava ga tuge

a ja
umoran od divnog sna
plačem samo dušom golom
i riječima ovim
sam sa svojim bolom

kad mi netko drag prekrši zavjet
kad odbijem prihvatiti nemoralni savjet
kad sve u što vjerujem drugima je strano
što je njima slatko meni je preslano
u sebe se uzdam
čast je sve što imam
al' umjesto lovora
samo šamar primam

pa zato ja
umoran od prekrasnog sna
plačem samo dušom golom
i riječima ovim smiješnim
sam sa svojim bolom

© Ivica Smolec, 17. srpanj 2008.


15

 

Na početak stranice

Zadnje uređivanje 08. 2017.
© 2004 -2017. Ivica Smolec
Ove stranice nalaze se na Hostinger.hr serveru.