x

Tata

Spavaj mirno, tata!



Danas je Nova godina 2014. Svi slave. Pucnjevi odjekuju, pjevanje.
Čestitke pršte na sve strane. Poznatima i nepoznatima - zdravlje, blagostanje, dug život...

Moj tata je umro prekjučer.
Danas sam postavio ovu stranicu i povremeno ću ju uređivati i dopunjavati.

 


 



Pjesmu "Bury Me Not On The Lone Prairie" ("Nemojte me sahraniti u pustoj preriji") izvodi pokojni Johnny Cash.
Moj tata Mirko Smolec

Spirala

(hommage mom tati, 1928- 2013.)

Vedar je ali umoran i sijed.
Čuvaj, grano, taj krhki, suhi list!
Blage mu misli, obraz mu je čist,
al' mutno oko i u uhu led.

Nek vas ne plaše njegove bóre,
crte na licu sam život reže.
Ljeti nam misli od zime bježe
al' vrijeme ore more i góre.

U mulju škrge toplinu traže,
hladnoća steže, vjetrovi snaže,
krila na putu za čudesni jug.

Spirala sve je središtu bliže,
zima svih zima mom tati stiže.
Molim te, daj još koji puni krug!

© Ivica Smolec, zima 2009/10.
(Zbornik izabranih radova "Turopoljska poculica", Matica hrvatska, ogranak Velika Gorica, 2013.)

spirala

Samo dva dana nedostajala su za završetak kruga i početak novog.

Danas, 9. siječnja 2014. godine, deset dana nakon što si otišao u vječno zelene šume i poljane, želim ti sretan osamdeset šesti rođendan, dragi tata! Konačno jedan bez boli i briga!

Rezerviraj mi mjesto u vječnim lovištima, u šumi uz potok, ako je moguće.

Maštat ću malo uz žubor potoka:

 


Tata

Uvijek u maminoj sjeni. Voli te onako, sa strane, nenametljivo. Možda tek nakon što prođu silne godine shvatiš da te voli. I koliko te voli. Možda ga počneš prihvaćati tek onda kad shvatiš da si mu sličan. Možda tek kad umre počneš razmišljati o tome, raspletati u mislima davne događaje, raščlanjivati njegove riječi i postupke.

Jer mnogi tate nerado pokazuju osjećaje. To im je mana. Ali to ne znači da ih nemaju. Možda je s ponosom pričao o tebi nekim ljudima koje ne poznaš, možda mu je i glas zadrhtao i oko se ovlažilo pritom. A zatim je došao kući i ti si vidio samo strogi pogled. I pitao te jesi li izvršio svoje obaveze. Mrzio si ga tada ili si ga doživljavao kao neminovnost, kao profesore u školi ili vratare u kinu. Tata Mirko i sin Ivica Smolec sedamdeset i neke Ili kao susjedovog psa koji je uvijek bijesno lajao na tebe s druge strane ograde i pokazivao ti blještave, oštre zube. A kad si mu se, konačno, nakon dugo vremena, usudio prići i nešto mu nježno reći, gurnuti ruku kroz ogradu i dodirnuti ga – dobio si novog prijatelja.

Moj tata je star i bolestan. Oduvijek je malo pričao, sad priča još manje. Kad ga posjetim, pričamo o njegovim strastima kojima ispunjava dane. Uglavnom je to gledanje sporta na televiziji. Ponekad pričamo o kuhanju. Nekad je jako volio kuhati i kuhao je fino. Sad mu je fina hrana zabranjena a i umjetni zubi ne rade kako treba. Kad je vrijeme povoljno, niti hladno niti vruće, i kad se bolje osjeća, odlazi u obližnje šume s lijekovima za srce u džepu. Jedna od strasti, kojima ga je mama zarazila, su šetnje šumama i branje šumskih plodova. Svaka sezona daje ponešto a tata je tužan ako išta od toga propusti. Visibabe, đurđice, mirisna trava, gljive, kesteni…

Ponekad, kad dođem, namjestim mu novi program s kabelske televizije, popravim mali tranzistorski radio ili kupim novi (jer je onaj veliki radio daleko od fotelje, daljinski upravljači su komplicirani za rukovanje, a on voli svakih sat vremena čuti svježe vijesti i prognozu). Donesem CD s glazbom koju voli slušati ili DVD s obiteljskim fotografijama i slikama prirode. Ponekad ispričam vic kojem se on tako slatko smije da se uplašim za njegovo srce, komentiram s njim zadnju utakmicu Dinama ili reprezentacije…

Ja više nisam klinac i puno stvari sam shvatio. Tata je neminovnost. Sudbina ti ga je dodijelila. Ili tebe njemu. Kako god, samo jednog imaš. Dok ga imaš. Tata ne traje vječno. Voli ga dok je tu!


© Ivica Smolec, u travnju 2008.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)


 

Pero iz krila tatine vrane

Ovo pero crne vrane uzeo sam nekoliko mjeseci nakon tatine smrti
iz trave parka pored bolničke sobe iz koje je tata napustio
svijet boli, jada i patnje.

 

 


 

Obitelj Smolec u Maksimiru 1956. godine

 



U Zagrebačkom parku Maksimir, radnička obitelj Smolec provela je lijepo nedjeljno popodne u srpnju 1956. godine. Onaj mali smiješnonogi dvadesetomjesečni frajer sam ja. Lijevo je tata Mirko, a desno mama Barica, lijepi i dragi mladi par - s jednim smiješnonogim u sredini.

Oh, where are the days of the poverty and happiness together!

 



Na početak stranice

Čekaj, idemo zajedno!

 

 



Ova stranica postavljena je na Novu godinu, 1. siječnja 2014.  ▬  Zadnje uređivanje 08. 2017.  ▬  © 2004 -2017. Ivica Smolec

Ove stranice nalaze se na Hostinger.hr serveru.