x

Pjesme drugih autora

 



posjeta iz 117 država

StatCounter



Ispravan CSS3 prema W3C!

Webutation


 

Čekaj, idemo zajedno!

 

suhi list

 



Danas je

 

Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za nekomercijalno korištenje, u neizmijenjenom obliku, s originalnim naslovom i s navedenim imenom autora!

 


 

strel
Izbornik u lijevom stupcu krije oko dvije stotine mojih pjesama i nekoliko priča.

 


 

Osobno sam upoznao Dragutina Tadijanovića (umro 2007.), Vesnu Parun (umrla 2010.), Zala Koppa (umro 2012.), Maju Gjerek, Milana Ilića, Anu Horvat, Roberta Roklicera, Enesa Kiševića, Suzanu Horvat, Mirjanu Marković, Javorku Pangerčić, Valentinu Vukman Zelić, Vesnu Fabijanov i Dragana Gortana.
Roku Dobru upoznao sam kroz dopisivanje. Većinu tih ljudi smatram prijateljima.


Sadržaj

Srebri se mraz - Drago Mlinarec
Jedne noći - Dobriša Cesarić
Zvijezde u visini - Tin Ujević
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć - Dragutin Tadijanović
Pismo majci - Sergej Jesenjin (prijevod Dobriša Cesarić)
Večer - Federico Garcia Lorca
Pjesma o lepezi - Maja Gjerek
Soba puna ružmarina - Javorka Pangerčić
Želja - Mirjana Marković
Žena - Suzana Horvat
Notturno - Tin Ujević
Vode - Roko Dobra
41 - Leonard Cohen
Mene ne - Mirjana Marković
Ljetna romansa - Milan Ilić
Balada iz predgrađa - Dobriša Cesarić (uglazbio Hrvoje Hegedušić)

Bjegunac - Roko Dobra
Pjesma suhe narandže - Federico Garcia Lorca
Pjesnik i smrt - Antonio Machado
Grimizni kanjon - Robert Roklicer
Dom na cesti - Vesna Parun
Pjesnik i more - (Ivici Smolecu) - Roko Dobra, Zadar, 8. 10. 2008.
(deveti sonet iz vijenca "Voda je moja mati") - Enes Kišević
Principessa - Valentina Vukman
Tvoje oči - Zal Kopp
Ruža za Ivicu - Javorka Pangerčić
Balada za mene i moje prijateljice - Ana Horvat
Preparirani jelen - Dragan Gortan
Telefonski razgovor o zaboravljenim... - Vesna Fabijanov
Na Mirogoju - Milan Ilić
Usidjelica - Milan Ilić



1

Srebri se mraz

Drago Mlinarec

Tu usred polja posljednji raste cvijet,
već kraj je ljetu i njegov bit će kratak vijek.
Dugo već vjetri hladni lišće nose,
maglenim ruhom odjeven je dan
a jutra već su tako hladna,
srebri se mraz.

Bijelo će jutro cvijetu mom donijeti smrt,
pod hladnim plaštom utonut će u posljednji san.
Ostat će pusto polje gdje vjetri jure,
jutro sivo što u nov se pretvara dan,
za dušu moju siva pustoš,
tuga i bol.


© Drago Mlinarec (1966-70., "A ti se ne daj")

Na početak stranice


2

Jedne noći

Dobriša Cesarić

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.


© Dobriša Cesarić

Na početak stranice


3

Zvijezde u visini

Tin Ujević

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.


© Tin Ujević

Na početak stranice


4

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dragutin Tadijanović

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem 
Po snijegu što vani pada 
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: 
Anđeli s neba, nježnim rukama, 
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju 
Pazeć da ne bi zlato moje probudili. 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć 
Moja mati bijelo platno tka. 

O mati žalosna! kaži, što sja 
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


© Dragutin Tadijanović

Na početak stranice


5

Pismo majci

Sergej Jesenjin

Jesi li živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek' uvečer nad kolibom tvojom
ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me k'o prije osam ljeta.

Nemoj buditi odsanjane snove,
nek' miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sije istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.


© Sergej Jesenjin (Prijevod: Dobriša Cesarić)"

Na početak stranice


6

Večer

Federico Garcia Lorca

Tri velika jablana
i jedna zvijezda.
Tišina
nagrizana od žaba
nalik je na ispisani veo
sa zelenim mrljicama.
U rijeci,
suho drvo procvjetalo
u krugovima koncentričnim.
I sanjario sam iznad voda
o maloj crnki iz Granade.


© Federico Garcia Lorca

Na početak stranice


7


Pjesma o lepezi

Maja Gjerek

Moja je lepeza od tihe geste
Nekoliko se cvjetova na njoj otvara;
Bljesnu na bijelom papiru
Poput vjetrom razbuktala požara
Naslikane ruže i listovi od lahora.
Njom zaklanjam lice kad te sretnem;
Ona skriva moj osmijeh kao list lopoča
Rep brze, zlatne ribe
Što promakne u vodi; a kad zanoća,
Njome hladim tvoje lice, vrelo,
Poput suncem ugrijana voća,
I milujem mjesec što dotiče ti tijelo.


© Maja Gjerek (iz "Haiku-san", roman "Agora")

Na početak stranice


8

Soba puna ružmarina

Javorka Pangerčić

Doći ću Ti večeras.
Spremi nam postelju.

Najavljujem svoj dolazak
kako bi sobu okitio ružmarinom
i dočekao ženu, nevjestu.
Doći ću Ti gola, bijela
a zvijezde i more
ostavit ću pred vratima
da uzdišu od zavisti.

Nemoj zaspati, čekaj me...


© Javorka Pangerčić (zbirka "Lice ruže", 2009.)

Na početak stranice


9

Želja

Mirjana Marković

Da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,
tek vrisak gorčine u tišini noći,
odbljesak svjetla iznad cvjetnih dolova…
I da sam šuma, trava ili rijeka,
prigušen uzdah rođen u samoći…
Al' ja sam žena rođena od bolova.

Posljednja inja zamrzla mi grudi,
ne ćutim toplinu novoga proljeća.
Bezvoljna i hladna podajem se tmini.
A ubija me čežnja jutrom kad se budim!
Tinjam tamnim sjajem kao stara svijeća
pa tiho, polako, gasnem u tišini.

Postala sam samo kamen koji čeka
da začuje opet dobro znani korak
dok me noćni vjetar mami u skitanje.
A da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,
samo jecaj bola, proživljen i gorak,
dočekala bih lakše novo svitanje.


© Mirjana Marković

Na početak stranice


10

Žena

Suzana Horvat

Žena,
mlada, stara, lijepa ili ne,
žena je ... žena.
Žena je k'o maslačak
nježna i krhka,
kad puhneš u njega, nestane,
al' sjeme ostaje.
Žena je k'o pupoljak,
ako ga njeguješ
ljepotu i ljubav ti daje.
Žena je mak,
mirisna i opojna
u san te baca sladak.
Žena je i kaktus;
izvana gorda i nedodirljiva,
iznutra meka i topla,
snagu ti daje.
Jednom u životu
pruža ti cvijet ...
zapamtiš li ga
nikada drugu nećeš htjet'!


© Suzana Horvat (zbirka "Buđenje", 2008.)

Na početak stranice


11

Notturno

Tin Ujević

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.


© Tin Ujević



Na početak stranice


12

Vode

Roko Dobra

i narast će vode iz utrobe tmice
što oduvijek vreba da nam zvijezde smrska
dići će se uvis sve do grla ptice
beskrajna i gladna ta strvojed mrska

zadavit će travke i poklati mrave
ugušit će cvrkut u snovima grana
a crni će polip krakovima strave
naseliti prostor neizmjernih rana

eno ruke vape zvone katedrale
al jeka im neće nadvisiti vode
eno nebo čeka čeka sunce ždrale

al umjesto riba lešine se plode
jer vode su kobne kada s uma siđu
tad i meni sasvim sasvim blizu priđu


© Roko Dobra (zbirka "Zatočenik mora", 2003.)

Na početak stranice


13

41

Leonard Cohen

Bio sam izgubljen
kad sam te sreo na putu
za Larisu
ravnom putu između cedrova

Mislila si
da sam čovjek od putova
i voljela si me kao takvog čovjeka
nisam bio takav čovjek

Bio sam izgubljen
kad sam te sreo na putu
za Larisu


© Leonard Cohen ("Snaga robova", 1973.)

Na početak stranice


14

Mene ne

Mirjana Marković

Ne ljubi me, rekoh..
Ne mene;
čovjek od stijene -
ženu od pjene.
Ja nemam luke ni sidrišta,
mirna me mora uplaše.
A tebi treba počinka.

Rekoh, ne ljubi mene...
Gordošću opasan,
čela od kamena,
usana od plamena,
koraka nemjeriva miljama.
Ne mene, prkosom ovijenu,
mene, žudnjom opijenu...
Tebi su krotkije suđene!
Ja za sobom
samo pustoš ostavljam.


© Mirjana Marković

Na početak stranice


15

Ljetna romansa

Milan Ilić

Sreli smo se na moru
bila je ljetna žega
ja čekao sam nju
ti čekala si njega

al uzalud

...Al uzalud
Priđoh ti kao ženi
što čezne i što pati
ponudih cigaretu
a htio sam zapravo znati
da l' i ti kao i ja
čekaš uzalud
i gotovo bez riječi
krenusmo tad po plaži
vidim da pogled tvoj
njega posvuda traži

al uzalud

...Al uzalud
A tad u uvali tihoj
ko usijanje bijelo
u srce se zari misao
da poklanjaš mi tek tijelo
a ljubav za njega čuvaš

al uzalud

I dok smo ležali nagi
umorni, znojni i sneni
shvatih da i ja srcem
pripadam drugoj ženi
Al bilo je već kasno

i sasvim uzalud

...Sasvim uzalud


© Milan Ilić (zbirka "Buđenja / Erwachen", 2009.)

Na početak stranice


16

Balada iz predgrađa

Dobriša Cesarić

I lije na uglu petrolejska lampa
svjetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
u njezinu svjetlost iz mraka
i s licem na kojem su obično brige
pređe je u par koraka.

Al' večeri jedne nekoga nema
a mor'o bi proć';
i lampa gori i gori u magli,
i vec je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra nema,
i vele da bolestan leži,
i nema ga mjesec, i nema ga dva,
i zima je već, i sniježi...

Al' prolaze kao i do sada ljudi,
i maj već miriše -
a njega nema i nema, i nema,
nema ga, nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
svjetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.
Na putu.
Na putu.


© Dobriša Cesarić (uglazbio Hrvoje Hegedušić)

Na početak stranice


17

Bjegunac

Roko Dobra

Uhodi me mjesečina;
zato osluškujem srce kamena
i sam se pretvaram u kamen
dok me vlastito disanje ne prene.

Učini mi se:
zrikavci urliču
i sjene imaju cokule.

Nemam vremena da se okrenem,
sav sam slutnja,
jer noževe jeze osjećam u tjemenu.

A kada leptiri vjetra
slete u krošnje stabala,
zakorače sjene sa sabljama mjesečine
i ja stanem odmicati pred njima,
izbezumljen do ludila.


© Roko Dobra

Na početak stranice


18

Pjesma suhe narandže

Federico Garcia Lorca

Drvosječo,
posijeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.

Zašto se rodih između ogledala?
Dan me okreće.
I noć me oponaša
u svim svojim zvijezdama.

Hoću živjeti a da se ne vidim.
Mravi i slak
sanjat ću da su
moje lišće i moje ptice.

Drvosječo,
posijeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.


© Federico Garcia Lorca

Na početak stranice


19

Pjesnik i smrt

Antonio Machado

Vidješe ga kako sam s Njom hoda
ne bojeći se Njene kose.
Već sunce od tornja do tornja; i čekići
po nakovnju, i po nakovnju, po nakovnju kovačnica.
Federico govoraše
udvoran prema Smrti. Ona slušaše.
"Jer je jučer u mojim stihovima, mila drugarice,
odjekivao zvuk tvojih suhih dlanova
i jer dade led mome pjevu
i oštricu svoje srebrne kose mojoj tragediji,
pjevat ću meso koje nemaš,
oči kojih nemaš,
vlasi koje je vjetar mrsio
i crvene usne koje ti cjelivahu...
Danas, kao jučer, krasna Ciganko, moja Smrti.
O, lijepo li je biti sam s tobom
i udisati ovaj zrak Granade, moje Granade!"


© Antonio Machado (posvećeno F.G. Lorci)

Na početak stranice


20

Grimizni kanjon

Robert Roklicer

Bolesno stvorenje što nad sudbom svojom
Grimiznom stajaše, prstom mašući, preliven bojom
Svojom od meda, krvi, mlijeka,
Zalud pita: Ima li tko umjesto mene,
Umjesto mene da umre,
Ode,
Napusti život
K'o rijeku
Nasukanu na obali
Bjelokosti?
Prisutni zaustaviše pogled u noći
I svatko se zaputi kanjonu svojem.
Začuju se pozdravi šturi,
Pozdravi uz bolnu jeku:
Ne,
Na tebi je red prijatelju,
Mi ćemo kasnije doći.


© Robert Roklicer

Na početak stranice


21

Dom na cesti

Vesna Parun

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.


© Vesna Parun
(Večer s Vesnom Parun)

Na početak stranice


22

Pjesnik i more

Roko Dobra
Ivici Smolecu

Pjesniče, ne dvojim, i ti si sâm more,
u tebi se ono i smije i plače;
u tebi i njemu valovi mrmore,
od jednog i drugog biseri privlače... 

More se zanese svojom lijepom slikom
kad se grimiz zlatni na nj u večer prospe;
a ti se, nalik mu, sav opiješ likom
izišle iz pjene božanstvene gospe.

More neće naći tko ga samo sniva,
more s tobom spava i s tobom se budi;
poklonik je zvijezda, u tebi prebiva,

gdje svjetlom dubinā, razgaljenih grudi,
izaziva vrijeme koje se snebiva
da ste òno i ti posve istih ćudi.


© Roko Dobra, 8. kolovoza 2008.
(zbirka "Dah sunca", poglavlje "Završni sonet", tiskano u listopadu 2010.;
Radio Sljeme, emisija "Razgovor s poezijom", 2010.)

 

"Pjesnik i more", Roko Dobra
Radio Sljeme, Zagreb, 30. studenog 2010. godine.
Emisija "Razgovor s poezijom". Recitira Ivica Smolec.

Na početak stranice


23


Ja sam čovjek jedan sav od kišnih niti –
Enes Kišević ponekad se ćutim k'o oblak u vreći
od te kože, znoja… tog loja u svijeći –
ljepota još samo od svega me štiti.

Sva ta zelen, plavet, zvijezde, more sinje…
Je l' to sve stvoreno, više ili manje,
da bi olakšalo naše umiranje?
A s kose se moje još ne topi inje…

Od ovih ću misli zaronit u more –
kad otvorim oči, i more će plavo
pogledat me s njima – a s neba će pravo

jedan trak svjetlosti povući me gore.
Jest, ja jesam čovjek sav od kišnih niti,
al' ipak bih rado oblak htio biti.


© Enes Kišević (deveti sonet iz vijenca "Voda je moja mati")

Na početak stranice


24

Principessa

Valentina Vukman

Njišući se zanosno
lelujavo
plutaš ulicama

Graciozno se penješ kamenim skalama
uglancanim bezbrojnim koracima
ispranim tisućama kiša
pod čipkastom sjenkom bijelog suncobrana
kupljenog iz izloga skupocjenog dućana
s namjerom da zabrani susret
zrake sunca i bijele ti puti
naokolo
dobacuješ zanosne poglede
dok lepezom prikrivaš očekivanje
bokovima povijaš se smjerom vjetra
a gležanj ti tanak obrubljuje svila

Opominju te sjećanja
duše iz prošlog života
vrcne i izroni iskrica utamničenih vrlina
kao metal si
što tješi se
da u sebi
makar zrnce zlata ima


© Valentina Vukman (zbirka "Zatajena", 2008.)

Na početak stranice


25

Tvoje oči

Zal Kopp

Na mojim bezglasnim rukama
kao dvije sretne zvijezde
spavaju tvoje oči,
šute u mekoći dlanova,
a moj ih osmijeh
prima u svoj svemir
i za sva vremena
rastjeruje tmurna sjećanja.
Moje biće sanja
ritam disanja tvojih zjenica
i pruža ljubav okupanu usnama,
ljubav koja naše duše iskreno primiče.
U tom snu, toliko živom, toliko tihom,
blagoslovom misli ljubav svijetli
i nijedna riječ,
nijedan zagrljaj,
plamenu vjernost tvojih očiju
ne zaboravlja.
Njihovi su pogledi
oganj na samom vrhu neba,
požuda vjetrova u mome tijelu,
njihovi su uzdasi
zapisani zanos u meni.
Kad promatram
kako poda mnom sunce ljube,
kako na moje obale
nanose toplinu dodira,
užarim beskrajni spokoj sna
i kao jedina želja,
plavim laticama ljubavi
u njima zatitram.


© Zal Kopp (1956. - 2012.)

Na početak stranice


26

Ruža za Ivicu

Javorka Pangerčić

Topla kapljica crvenila
daje smisao ovoj zahvali.

Kad riječi budu izrečene
a tapšanje po ramenu
potvrdi privrženost,
kad utihne Nevenova gitara
i ostanu prazne čaše po stolovima,
ostat će samo ruža
da pomiluje ovu dušu
i preda je krilima ljepote.

Ruža potiče.
Ruža razgaljuje.
Ruža pjeva.
Ruža sanja.
Ruža milostiva.
Ruža, ruža.


© Javorka Pangerčić, Bjelovar, travanj 2008.
(zbirka "Lice ruže", MH Ogranak Bjelovar 2009.)
(pjesma posvećena meni povodom priznanja-zahvalnice koje sam dobio od "Sparka")

Na početak stranice


27

Balada za mene i moje prijateljice

Ana Horvat

bile smo stalno mlade
mirisave
čak ponekad i plavuše
pročitale smo ormare knjiga
završavale škole
i brinule o kontracepciji
za ono malo priznanja
bile smo uvijek na pravome mjestu
točno na vrijeme
ljubile predano i rađale šutke
slušale znatiželjno i sve radosno razumjele
prevodeći s mnogo jezika
objavljivale smo knjige
pekle čarobne torte
predstavljale domovinu
i plele bolje od pauka

nismo zahtijevale
ništa nam nije bilo previše ni tijesno
i uvijek smo se smiješile

ali on nas
nije volio


© Ana Horvat
(zbirka "Mjera blizine", Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988.)

Na početak stranice


28

Preparirani jelen

Dragan Gortan

Jelenka jelenjeg sina
Čiji dom bi vrlet i bespuće
Lovci objesiše o dva klina
Na zid lovačke kuće

O Bože kojeg li rugla
Glavu mu ispuniše slamom
Nakon što probi ga olovna kugla
I utrobu raspore kamom

A jedan je stari jelen
U nadi da mu je dijete živo
Na rubu šume gdje prestaje zelen
Cijelu noć svog sina doziv'o

Što je to u čovjeku zloga
Da u smrti ljepotu vidi
Da ubija samo zbog dva roga

Ma čovječe daj se stidi!


© Dragan Gortan
(zbirka "Utjeha zvijezde", Matica hrvatska Pazin, 2011.)

Na početak stranice


29

Telefonski razgovor o zaboravljenim naušnicama

Vesna Fabijanov

Da, srebrne.
S rubinima.
Boje vina...
Crvenoga.

Ne, nisam.
Ne, nitko.
Ne, ni od koga!
Kupila sam ih sama.

Nisu.
Ne znam.
Ne puno.
A eto... i rubina ima na akcijama.

Jednostavno tako.
Meni su vrijedne.
Ima neka priča u njima...

Da, sinoć. Kod tebe...
Da, srebrne. S rubinima.


© Vesna Fabijanov

Na početak stranice


30

Na Mirogoju

Milan Ilić

Opet na groblju. Tražim tvoju humku
dok dan se odmotava kao klupko vune.
Vjetar u krošnjama uspavanku svira
nježno dodirujući grane kao strune.

Poznam tu pjesmu. Slušam je odavno.
To Smrt me k sebi doziva i mami:
Izađi na svjetlo vječnoga života,
do kad ćeš dolje čamiti u tami?

Znam za tu priču o "rajskom životu".
Na svakom pogrebu je obavezno čujem.
Ali za mene je to samo lijepa priča
jer ja u vječni život ne vjerujem.

Ponekad je teško živjeti na zemlji
i dođe mi da sam sit života.
Ali onda se sjetim da je samo jedan
pa ga se držim kao pijan plota.


© Milan Ilić

Na početak stranice


31

Usidjelica

Milan Ilić

Ona je bila mnogo starija. Zvala se Marija.
Bila je, mislim, socijalna radnica. Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.
Upoznao sam je slučajno na nekom žuru kad su neki klinci slavili maturu.
Ne znam kako je tamo zalutala, ali sam primijetio,
dok sam flertao s nekom plavušicom, da me je očima gutala.
Bilo mi ju je najednom žao i ja sam je zvao da otplešemo jedan tango,
a ona se uz mene privila bez riječi, i ja sam već tada znao
da ću još tu noć s njome leći. Gotovo sam joj to htio i reći.
Povela me je zatim u svoju sobu, odvratno golih zidova, sivu, hladnu i dugu,
i dok mi je drhtavom rukom sipala piće nisam znao što u njenim očima vidim,
radost, zebnju, ili tugu.
Legli smo, a ona se počela nećkati pa sam je gotovo silovao,
grizao sam je do krvi, a onda nježno milovao.
Drhtala je kao prepelica, da li od strasti ili straha,
Histerično se smijala i vrištala, i ostajala bez daha.
Kasnije, ležeći opušten, s cigaretom u zubima,
čuo sam kako kao dijete grčevito jeca, uz monotono kucanje zidnog sata,
a ja sam ravnodušno, i bez grižnje savjesti buljio u odvratna sivo-zelena vrata.
Znao sam što sada slijedi:
Hoću li kavu...čaj...ili piće.. i hoćemo li se opet vidjeti... i kada...
A ja sam šutke pušio, i s lica se cijedila dosada.
Obećao sam da ću telefonirati, pisati, a možda i svratiti...
I znao sam da će zbog ove neponovljene noći ona danima patiti.
Oprostio sam se na brzinu, s nekoliko uljudnih fraza, kao što ja to već znam,
i želio sam se dograbiti ulice i ostati sam.
Tek mnogo godina kasnije, ležeći nauznak s nekom drugom ženom,
koja je u jednom trenutku imala isti izraz lica,
sjetio sam se da mi je jednu besanu, svoju samotnu noć,
poklonila jedna usidjelica.
Mislim da se zvala Marija, da je bila mnogo starija i navodno socijalna radnica.
Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.


© Milan Ilić

Na početak stranice


32

 

Na početak stranice

Zadnje uređivanje 10. 2017.
© 2004 -2017. Ivica Smolec
Ove stranice nalaze se na Hostinger.hr serveru.